Sve do druge plovice 19. stoljeća narodna je nošnja značajna za cjelokupno naše seosko stanovništvo.

 

 

 

 

Sve do druge plovice 19. stoljeća narodna je nošnja značajna za cjelokupno naše seosko stanovništvo. Specifičan način odijevanja uobičajen je u to vrijeme i u mnogim gradskim sredinama, osobito kod puka primorskih gradova i gradića kao i u varošicama brdovitog primorskog zaleđa te na sjeveru u slavonskim gradovima, kod o­nih gradskih stanovnika, kojima je i u gradskoj sredini poljoprivreda osnovna grada gospodarstva. Sredinom 19. stoljeća počinju se međutim osjećati promjene u načinu odijevanja tih najširih slojeva naroda. Muškarci postepeno napuštaju narodnu nošnju, a u ženskoj se nošnji sve više pojavljuju najprije kupovne tkanine, a zatim i sve jači utjecaji suvremene gradske odjeće na tradicionalno ruho. Te promjene nastaju kao logična posljedica društvenih i političkih zbivanja u svijetu nakon revolucionarnih preokreta koji potresaju Europu krajem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća, što se nužno odrazuje i na tlu Hrvatske. Početkom stoljeća, za napoleonskih osvjanja, ruši se stoljećima izgrađivana ravnoteža među europskim zemljama, slama se i velesila Venecija, a s njome i poredak na velikom dijelu hrvatskog primorskog područja, što je nekoliko vjekova bilo pod vlašću mletačkog lava. Na drugoj strani turska sila, koja još uvijek sjedi u srcu Balkanskog poluotoka, gubi svoju moć pa krajevi Hrvatske što graniče s turskim carstvom (Slavonija, Banija, Kordun, Lika, Dalmacija) počinju slobodnije disati i bezbrižnije živjeti. Sredinom stoljeća, tj. 1848. godine dolazi u Hrvatskoj (što se sada gotovo cijela nalazi u sklopu Austro-Ugarske) do vrlo značajne promjene koja se tiče upravo najširih slojeva naroda, a to je ukidanje kmetstva. velike mase seljačkog svijeta oslobađaju sezatvorenih okvira u kojima se stoljećima živjelo, radilo i potčinjavalo feudalnom gospodaru. Krajevi uz tursku granicu koji nisu bili obuhvaćeni feudalnim poretkom, alsi su na sebi nosili teret neprekidne vojne obaveze za sigurnost granica i za interese carevine, razvojačeni su god. 1873. nakon nekoliko stotina godina vojnog režima, koje su proveli u okviru Vojne Krajine i 1881. god. sjedinjeni su s ostalom Hrvatskom. Prva suštinska promjena koja se zbiva u životu seoskog stanovništva nakon tih događaja je raspadanje velikih obiteljskih zadruga na pojedine samostalne obitelji. Zadruge su nekada brojile i nekoliko desetaka pa i preko stotinu ukućana, a svi poslovi odvijali su se organizirano raspoređeni među brojnim članovima po strogim, tradicijom ustaljenim pravilima. U takvom zadružnom životu na žensku je čeljad spadala briga o izradi odjeće za sve ukućane, a ruho se uglavnom proizvodilo u autarkičnoj sredini, samo su se neki određeni dodatni dijelovi kupovali. Žene su se brinule o uzgoju, proizvodnji i preradi tekstilnih sirovina, o njihovom predenju, bojadisanju, o tkanju platnenih, suknenih pa i svilenih tkanina i konačno o šivanju i ukrašavanju odjeće za svu kućnu čeljad.

Taj značajan zadatak nakon raspadanja zadruge žena domaćica u inokosnoj obitelji više nije mogla svladavati, o­na nije više imala ni vremena ni snage da uz ostale kućne i gospodarske poslove prihvati na sebe i tu obavezu. Zato doista možemo reći da je raspadanjem obiteljskih zadruga i narodna nošnja neminovno osuđena na odumiranje. To naravno nije jedini razlog propadanja nošnje u nas, što ga pratimo za posljednjih stotinjak godina - tamo od sedamdesetih godina prošlog stoljeća gotovo do naših dana. ne smijemo previdjeti ni ostale važne uzroke koji su odigrali svoju ulogu u tom procesu, a to je u prvom redu razvitak tehnike. Kao posljedica tehničkog napretka znantno su brže i lakše prometne veze sa svijetom, o­nim svijetom izvan okvira najužeg zavičaja. Na račun manufakturnih radionica razvija se tekstilna industrija, što daje zamah trgovini, koja za svoje artikle stiče sve više i više potrošača i u seoskim sredinama. Razumljivo je da narodna nošnja svoju posljednju fazu ne proživljava jednako i istovremeno na cijelom hrvatskom području. U primorskom dijelu Hrvatske to propadanje nošnje najprije se zamjećuje, a počinje još sredinom prošlog stoljeća. Muškarci je najčešće potpuno napuštaju dok ženska nošnja obično prolazi nekoliko preobražajnih prijelaznih faza i održava se u životu mnogo duže, u određenim krajevima i na nekim otocima sve do današnjih dana. Tamo gdje se narodna nošnja još nosi, uglavnom je izgubila čistoću izvornosti, ljepotu izvedbe i raznovrsnost oblika. Pretežno je nosi stariji svijet, a to znači da je u upotrebi samo najskromnija njena varijanta, a i ta je obično već preslojena novijim gradskim elementima, kako s obzirom na materijal od kojeg se izrađuje, tako i na pojedine nove gradske utjecaje. U koliko se starinska nošnja još čuva u škrinjama, često se međutim više ne zna kako se što nosilo. Poseban problem za ostvarenje cjelovitog starinskog ruha predstavljaju obuća i oglavlje, koji su obično potpuno izgubljeni, a tako su važni u konačnoj slici svakog kompleta narodne nošnje. 

Nošnja u društvenom okruženju 

Nošnja koju odijeva stanovništvo određenog područja ponaša se kao živi organizam prilagođen sredini u kojoj se nalazi. O­na se uklapa u sliku kraja, nošnja otkriva osnovne grane gospodarstva, iz nje se čitaju klimatski uvjeti, na njoj se odražava blagostanje šire zajednice, bez obzira na imovinsko stanje pojedinca. No narodna nošnja krije u sebi i tragove o­nih povijesnih događaja koji su u prošlosti kraja bili značajni i koji su ostavili svoj pečat u njenom oblikovanju. Konačno narodna je nošnja slika vještine, likovnog shvaćanja i stvaralačkog dometa naroda, koji je i u tom za život neophodnom rekvizitu, našao medij kroz koji je progovorio iz dubine svoga bića, da bi na svoj način i svojim govorom izrazio svoju težnju za ljepotom. Tri faktora, tj. prirodna okolina, kulturno povijesni utjecaji i vlastiti stvaralački poriv naroda prisutni su uvijek u oblikovanju narodnog ruha i zbog toga nošnja predstavlja jedno od najkompleksnijih dometa narodnog stvaralaštva. Ali ruho što ga je narod oblikovao kroz stoljeća, osim praktične, uporabne namjene i više ili manje ispoljenih likovnih značajki, ima u sebi i dublji smisao, o­naj irealni, magijski, kome su podređene često i praktična i likovna komponenta. Način odijevanja u krugu zatvorene seoske sredine sadrži povrh svega još i određena pravila ustaljena vjekovnom tradicijom, pravila kojih se narod strogo pridržava i od kojih su odstupanja rijetka.

Kroz ta, narodnom predajom ozakonjena pravila, nošnja dobiva i društveno značenje, o­na postaje pokazateljem društvenog statusa pojedinca u seoskoj zajednici, nošnja je vidljivo vanjsko obilježje tog položaja, u neku ruku lična karta svakog člana te zajednice, u prvom redu ženske čeljadi u tom specifičnom društvu.

Svaka životna faza, svaki događaj i značajna promjena u životu od djetinstva, preko djevojaštva, doba zaruka i udaje, mladovanje poslije svadbe, postizanje materinstva, zrela dob i udovištvo - sve se to često može otčitati u ruhu predviđenom i propisanom za neki određeni blagdan, pa usto na obrednu nošnju neizostavnu u pojedinim običajima, o­nda postajemo donekle svjesni koliko ćemo bogatstvo raznovrsnih tipova, vrsta i suvrstica sresti u narodnom ruhu i kako je to narodno blago neiscrpiva riznica koju tek treba otkrivati, upoznavati i shvatiti vrijednosti što ih o­no u sebi krije.  

Različita područja 

Gledano na različnost raznih dijelova i na sličnosti u izgledu, nošnje se mogu podijeliti na tri regije. Ovdje navedene geografske karakteristike tih područja imali su i imaju još uvijek utjecaj na izgled nošnja:

1. Panonska nizina

2. Dinarsko područje

3. Jadransko područje

 

glavni dijelovi panonskih muških nošnja: 

a) košulja rubača, rubina
b, c) platnene gaće
d) prsluk, lajbek

 

dijelovi ženskih nošnja iz područja Slavonije i Baranje:

a1) košulja rubina, odnjica sprijeda
a2) isto straga
b, c, d) razdvojeno ruho
b) veliki oplećak
c) mali oplećak
d) rubina, skuti krila

 

djelovi dinarskog muškog ruha:

a) košulja
b) hlače benevreci
c) prsluk krožet
d) prsluk jačerma
e) kaput trlagan, kanparan, koret

 

dijelovi dinarskog ženskog ruha:

a) platnena košulja, sastavljena od:
a1) oplećka i
a2) krila, skuta
b) vunena pregača
c) gornje sukneno ruho aljina, suknja, modrina, bilača
d) gornje sukneno ruho sadak, zobun

 

dijelovi jadranskih muških nošnja (sa otoka Krka):

a) košulja stomanja
b) hlače brageše
c) prsluk koret
d) kaput alja

dijelovi jadranskog ženskog ruha (iz Istre):

a) platnena košulja, stomanja
b1) gornje ruho modrna na skas iz južne Istre
b2) detalj modrne straga
c) gornje sukneno ruho suknja, gogran, modrna na kline
sprijeda i straga