MOJ DOM

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim műkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

U ZANOSU

Što je ovo - ne znam što je,
Ali kida moje grudi;
Što je ovo, pa me trza,
U pô noći iz sna budi?
Ta i ja sam smrtnik samo,
Svim nam isti zakon sudi;
Rodila me smrtna majka,
Kopat će me smrtni ljudi.

Što je ovo što me nosi,
Kud se diže hitra lasta,
Što je ovo te me vitla
Kao bura uvrh hrasta?
Otkud meni smijeh divlji,
A što opet sve me zebe,
Otkud ono - te mi dođe,
Pa ne poznam sama sebe?

... Pitao sam staru baku
- Svašta znade sijeda glava -
Pito sam ju s čeg mi oko
Katkad neće pa da spava?
Miješala je baka karte
Do voljice svoje site,
Miješala ih pa je rekla:
E, a što se ne ženite?!

... Pitao sam popa stara,
Što mu knjiga o tom kaže?
Rekao mi starac časni:
Laže baka, karta laže!
A - caeterum - sve se čini
Da vam zloduh dušom trese;
To je napast, drago dijete;
Kajite se, kajite se!

... Pošao sam do vidara,
Pričao mu svoje jade;
Molio ga - mudru glavu -
Odoljena da mi dade.
Mjerio me na dva stakla,
Sve od glave pa do pete;
Reko mi je: Pravo vam je,
Kad živite bez diete!

Uzeh knjigu, rekoh: Amo,
Što ti kažeš, nova vjero?
Čito sam je, čitajući
Sve sam liste poizdero.
A na koncu, ništa nema
Za te moje bolne grudi,
Ko da nisam i ja ono,
Što i drugi smrtni ljudi!

Al mi onda uto budne
Ko da leži svijet gluho,
A ja bdijem - meni neko
Šapće lagan stih u uho.
I ja stišćem papir bijeli,
Cjelujem ga kano luda;
Ah, tamo mi pjesma leži,
I krv mi je tekla tuda.

Aj, pa onda, kada spazim,
Kako suza papir šara
Onda shvatim što je bilo
Divlji vulkan sred njedara.
Al neka ga... neka vrije,
Neka bjesni, neka prijeti,
Nek raznese - srce ovo
Pjevajuć će umrijeti!

U ŽELJI LJUBAVI

O, dođi, negdje iznenada,
Ko talas zraka s lipe cvjetne
Za polusvijetle noći ljetne,
Sva živa, žarka, bujna, mlada,
Sa vrelom krvcom strasti sretne!

Ne znadem medna imena ti
I ne vidjeh te nikad divnu;
Ko slavuj željno tebe zivnuh,
Kad milmirisna grana cvati
I ljubav vabi milostivnu.

O, dođi, željo odvijeka,
Srdaca sviju žuđen trenu,
Što život budiš svud i svemu,
I koju srce čeka, čeka,
Da l' kreće otkud plašna k njemu.

Ti, koja griješ micaj svaki,
Neutažena žudnjo svega,

Što smrtnim ovim putem bjega
Ko oblak sitan, mali, laki,
Što razić će se iza brijega.

O, dođi žurno, neviđena,
Došumi dršćuć iz daljine
Na snenoj zraci mjesečine
I stav' mi ruku na ramena,
Zagrli mene sred tišine!

I sakriti ću vruća lica
U topli baršun žudna tijela,
Na opojna ti njedra bijela,
Nek nagli tvoj me dah golica
I opija me ispod čela.

O, dođi negdje iznenada,
Raširi čvrste ruke dvije,
U nesvjestici da se snije,
U zaboravi strasna sklada,
U velepjesni materije...

ORLU

O kako voljko, lako brodi
Visinom tvoga krila mah;
Gorčinom kako duši godi,
Ah, gledati te u slobodi,
Nad zemni prah i ropski dah!

U litici ti gnijezdo stalo,
A pod oblak te digo let;
S najtvrđe zipke, gdje si palo
Ko golušavo ptiče malo,
U beskrajni se pope svijet!

I tamo uzdah tebe prati
I k tebi hoće, orle moj,
Da još se širim kruzim brati
I još se višeg neba hvati,
Neg poletni je domah tvoj!

Da pusti zemlje grudu blatnu,
Gdje puzanje je ljudski hod;
U vedra sunca carstvu zlatnu
Da zvijezdu traži nedohvatnu
I drugi svemir, drugi rod.

Odonud neka tiho plače
Uz pustu harfu - zanat loš -
Na polja, sela i palače,
Ah ... sve što dalje, to i jače:
Nad komadem si zipke još!

Što jadnom srcu ne bi dano,
Da rastačući zamre crv;
I sve je znalo polagano
I prijazno i nasmijano,
Da raspinje mu trzav nerv.

O, orle moj, ko zar da nije
I mojeg krila prvi let
Zaveslo onud, kuda sije
To isto sunce, što te grije,
Pre nego drugi ljubne svijet?!

I ko zar nije sudba htjela,
Da ovdje nade svemir tvoj
1 onaj, komu krila smjela
Prikovali su na propela,
O, orle moj, o, orle moj!

ZATVOR'TE VRATA!

Zatvor'te vrata! - Svetom kredom
Opisah čvrsto uklet pas;
Tu s voštanicom sam ću blijedom
Očikat mirno suđen čas.
A niko ne smije prijeći kola,
Ko ne donese zalog svet;
Ah, to je moga srca pola,
Što mrvama ga čupko svijet.

Iz one pole smijah ja se,
A ova ne zna što je smijeh;
Sirota sva već otrova se
Pa crne samo sanja sne.
I čuči kao plaho ptiče
U podjesenji vlažni mrak,
Tek čudno, čudno glavom miče,
Sve teže tuđ je guši zrak.

Na seoskome križu sjedi,
Sa blatna što se koči dna;
Bajaca šarna pod njim gledi,
Gdje trubi: Evo Orfeja!
Zar svud već šume strše gole,
Onijemio li ptičji poj,
A lovorne o grane hole
Tek suši gaće bablji soj!

Zatvor'te vrata! - Svetom kredom
Opisah čvrsto uklet pâs;
Tu s voštanicom sam ću blijedom
Očikat mirno suđen čas -
Ko zvono, što ga s gorda vrha
Odsiječe munje ljuti rt,
Te tresne, jekne, pa se skrha
I oplače si samo smrt.

MONOTONIJA

U mračnoj sobi dršće velo tmine,
A ja ga gledam kako tiho pada,
Ko čađ se spušta beskonačni, gusti...
Sve pada, pada, pada...
Tek katkad iskra što kroza njeg sine,
A na nju umah crn se pepeo spusti.

Pa mislim: Evo, ja umirem sada,
A list života - to je velo mrazno,
I sve što u njeg žarke satkah vjere,

Sve tama guta, ždere...
I zapjev cijelog vilovanja draga
Tu tromo mre - ah, dosadno i prazno!

I došlo mi je, došlo iznenada,
Pa presjeklo me pasu srijed srijede
I grč mi vrući pod kovitlac segnu
I stegnu, stegnu, stegnu...
Ne, ne znam reći je l' se u njem tada
Il krik il smijeh otkinuti htjede!